Бранко Ћопић - Човјек и мачка

[Rada]

Бранко Ћопић - Човјек и мачка

2. deo
....
Kad su kolonisti sa stanice u Krupi krenuli za Banat,
među njima je bio i Stojan Gloginjar sa svojom već
poznatom mačkom.
Pred polazak voza Stojan se zagledao u okolna brda
još ćutljiva i tamna pred izlazak sunce, a onda je skinuo
kapu i oprostio se s rodnim krajem.
- E, pa zbogom Krajino moja!
S mačkom sam ostao , pa s mačkom i odlazim: nit sam
tebi šta dužan, niti si ti meni šta dužna ostala, tako je
najbolje.
- Ama šta će ti ta mačka, pobogu si brat? - čudio se
njegov saputnik u vagonu - kad ništa nemaš, ne treba
bi vala ni ona.
- Eh, ne treba! - bunio se Gloginjar. - Ama, čovječe,
nek se vidi da sam ja tvrda vjera i da svoje štitim i branim,
dok se god može i dok je glava na ramenu.
Zar da ostavim svoju mačku da se potuca i skita, a kroz
tolike sam je nevolje živu proveo.
- Pa ništa, nek se skita.
- Eh, baš si ti bena - tvrdoglao je nastavljao Stojan.
- Danas ostavi mačku, a sjetra ćeš zanemariti nešto drugo,
prekosutra rođeno dijete, a jednog ćeš dana najzad
reći: " Šta je mene briga za državom, nek propadne!"
- Ama nije tako čoče!
- Kako da nije! Neka nje, nek ona ide. Nek me uvijek sjeća
na moju Bosnu i na one nevolje koje sam preko glave
preturio. I, kaćem ti, nek se vidi da je Stojan Gloginjar
tvrda vjera, pa ni svojom mački nije dao da propadne.
Ni mački, čuješ li! A u drugu ruku biće bar malo veselije,
kad u novoj kući bude živ stvor iz starog kraja.
- E, baš si ti neki uporan čovjek. Stole, kad u nešto zaćoriš,
đavo te ne bi nazad vratio.
- He - he! - nasmijao se Stojan - da nijesam taki, zar bi ja
krenuo za Banat, da tamo nanovo zakućavam.
Moj sinko, moj sinko, baš tamo i treba ovakije ljudi koji će
prije vrat slomiti, nego što će sustati i nazad okrenuti.
Teška je moj rođo, banatska zemlja, teško je nanovo zakućiti
treba tamo ovakije zavrzana, koju su kadri svoju mačku
četiri godine kroz rat pronijeti i opet stići tako gdje treba i
gdje se na obraz gleda.
- O, Stojane, Stojane, da ti je i ta mačka stradala, ti bi se,
vala, kakav si, opet nekako snašao i došao do sebe -
već mu se iskreno divio sagovornik.
- Jašta bi neg snašao, kakva mi je opet pomoć od mačke...
Ali opet - neka je. Lijepa moja maco!

Stao voz, ukazala se pred očima kolonista nova zemlja,
novi zavičaj. Pukla i otvorila se u nedogled banatska ravnica
izreckana ovdje- ondje ivicama dalekih sela i grupama
bagremova. U nekakvu tijesnu i prekratku kaputiću, koji
mu je kćerčica nevješto okrpila bijelim koncem, izišao
Stojan Gloginjar na vrata vagona, drži mačku pod rukom
i puna svijetla oka pozdravlja novu zemlju.
Evo, rođena moja maco, stigosmo u novu postojbinu, nek
nam je sa srećom! Gledaj, blagodat jedna, ne zna čovjek
ni sam šta bi kazao. Tamo sam imao tebe, a ovdje - ih!
Ta da sam i bez tebe došao, stvorio bi Stojan čudo, a ovako...
Eh, maco moja, maco, stari moj ratniče, daj da te Stojan
poljubi za srećan i dobar početak na novom ognjištu...

......